S obzirom na činjenicu kako se moja diplomska predstava ne bazira na nekom literarnom predlošku, već samo na teorijskom pojmu svakodnevice, utoliko je stvaranje iste imalo svoje specifične izazove i prepreke. Preciznije govoreći, još uvijek ima, budući da su elementi predstave i dalje otvoreni za izmjene i preslagivanja u svrhu poboljšanja. Ova predstava pokušaj je da se prikažu sve one proturječnosti s kojima se „običan“ čovjek nosi, dok je stiješnjen između odgovornosti, dosade i bezbrojnih mogućnosti koje vjerojatno nikad neće biti ostvarene. Također, ova predstava je i istraživanje u kojem želim doznati koliko smo proizvod naših osobnih karakteristika, odnosno biološkog nasljeđa te vremena u kojemu živimo. Za iznaći točan odgovor na ovo pitanje bilo bi mi potrebno ponešto više literature i vremena. Ipak, smatram da su naši životi u konačnici velikim dijelom proizvod datog društvenog okruženja, koliko god si to ne želimo priznati. Mi smo prosjek svog vremena. Svi volimo biti uvjereni u vlastitu autentičnost i nezamjenjivost, ali specifične osobne teškoće i brige kroz koje prolazimo su često uobičajene i zajedničke. Konkretno, čovjeka našeg vremena ne oblikuje strah od gladi i bolesti. Oblikuje ga sjedilački način života, dostupnost različitih pseudo iskustava i gomile informacija te žudnja za produženom mladošću. Sve ove senzacije zgusnute su u iskustvu svakodnevice. To je poprište mog rada. S obzirom na osiromašenje kolorita svakodnevice o kojemu sam prethodno pisao, odlučio sam u scenskom izričaju ostati u tom, osiromašenom tonu. Upravo zato moj scenski prostor sadrži minimalnu scenografiju. Nastavno na moj doživljaj svakodnevice, sve više od toga značilo bi nepotrebno odvraćanje pozornosti od tijela i stanja samog izvođača. Tok radnje predstave prati unutarnje putovanje protagonista. Ono započinje sa dobrom voljom, željom za uspjehom i dokazivanjem. Lagano raste sa sve većim uvjerenjem u vlastitu genijalnost i nepobjedivost. Kulminira sa psihološkim izgaranjem nakon kojeg će uslijediti pokušaj paničnog bijega od obveza. Završava s katarzom odnosno pomirenjem sa samim sobom i situacijom u kojoj se nalazi. Kao u teoriji vječnog vraćanja, svaki dan je proživljeni život sadržajno komprimiran u 24 sata. On se sastoji od buđenja iznova i iznova, sve do samog fizičkog kraja. Sve ostalo su projekcije i želje. Sivilo svakodnevice je poput boli čija je najbolja karakteristika ta što nam signalizira da smo još ipak živi, još čvrsto na tlu. Svakodnevica je fenomen obrađen od strane brojnih autora i teoretičara. Njena nepodnošljivost bila je tema brojnih predstava, filmova i književnih djela. Obrađena je bila kroz vezu sa drugim temama, kao npr. brak, posao, ljubavni odnosi, klasne tenzije i sl. Svakodnevica je naša percepcija prolaznosti vremena. I to u obliku koji je poguban za ljudske odnose i prisebnost pojedinca ukoliko ju ne osvijestimo. Ako bi ju mogao pozicionirati unutar nabrojanih tema, moja predstava se svakako naslanja na karijeru i posao. Velik dio inspiracije sam u tom smislu crpio iz iskustva uredskog rada i svakodnevice koju je takav rad oblikovao. Prikazani insert svakodnevice samo je jedan od bezbroj mogućih verzija svakodnevnog, koje ima potencijal otići u raznim smjerovima. Možemo prihvatiti dosadu i umrtviti se podražajima; možemo se fokusirati i isključivo gledati u jednu nedostižnu svjetlu točku, a možemo i izgorjeti i propasti. Moj osobni interes ili cilj u ovoj predstavi je saznati koje su nam dostupne opcije u osobnom napredovanju. Postoji li uopće balans koji nas ne čini trajno nezadovoljnima, a koji svakodnevicu čini manje nepodnošljivom.