Naravno u cijelom ovom radu želim pokazati da postoji nada, postoji život istinski, suštinski. Ova predstava je bilo življenje jednog JA, jednog JA Edith Stein, jednog JA Brune Schulza. Njihove riječi mogu ostaviti trag u našem neuromuskularnom sustavu donoseći ih kroz ples, imitaciju i ekspresiju, te preko fenomena empatije koji je prošao i nedavno istraživanje (Cross 2010.) o neuronskom sistemu ogledala (Mirror neurons system). Tako da postoje i znanstveni dokazi da je to moguće. Koliko god bio dugačak ili kratak njihov život. Time posredno ukazujem na to kako je lako skliznuti u ponor zločina i moralnog ništavila kako to lijepo kaže Hana Arendt, židovska intelektualna veličina (poput Janosa Starkera emigrirala JE u SAD i preživjela; također je bila učenica prof. Husserla). S jedne strane čini se da je to sve nastalo iz banalnosti, iz činjenice da se zlo relativiziralo, ali rezultat toga je bilo zlo koje je proždiralo i ostavilo neizrecivo bolne tragove za cijelo čovječanstvo. Čak ispada da je nemoguće objasniti zašto se to dogodilo, da to zlo u sebi nosi s jedne strane skandal, a s druge strane otajstvo. Ili kako kaže Arendt da je u tome strava, a istovremeno i banalnost zla. Moglo bi se još o tim izjavama pojedinih filozofa raspravljati. Dodala bih još stihove koje pjevaju Placebo i David Bowie zajedno: „Such imagination seems to help the feeling slide... Tick tock... Tick tock“ jer me to inspiriralo da napišem ovaj kraj. Mi smo ovdje vezani za vrijeme, za prolaznost i dok ovo čitatelj čita i pročita, potrebno mu je 60 minuta. Njegov život je toliko kraći i to je realnost. Vrijeme otkucava. Bliže smo 60 minuta svojoj vlastitoj smrti. Druga stvar je jedna prekrasna rečenica u jednoj židovskoj molitvi koja kaže: čovječje misli su samo njegove (njene), ali ekspresija pripada Bogu.