U svojemu završnom radu ANTON ŽIC, BABA I HARMONIKA obrađujem svoj kostimografski zadatak na predstavi Anton Žic, baba i harmonika te ga povezujem s konceptnom umjetnošću. Na temelju rada u kazalištu odlučujem napraviti zamišljenu nadogradnju na već postojeći kostim, proširiti vizualnost priče u obliku crteža, skica i 3D modela kroz koje ću odrediti vizualni identitet djela i dizajn većine likova i prostora. Ishodište i polazišna točka mojega istraživanja i rada jest tekst Damira Mađarića Tajni dnevnik Žic Antona. Sam autor postavlja predstavu na scenu prema svojem tekstu. Iščitavam najprije tekst i oblikujem kostim. Pokazujem svoja promišljanja kroz sažetak djela u plakatu. Iako je uprizorenje u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića zahtjevalo jednoga glumca i jedan kostim, samo djelo napisano je vrlo slojevito. Nameću mi se ostali likovi i prostori. Opisujem ih i vizualno prezentiram. Pokušavam prenijeti emocije likova i atmosferu prostora. Za bolje razumijevanje likova proučavam alkoholizam i depresiju. Gradim odnose s literaturom slične tematike. Pokušavam stvoriti polazište kao concept artist- dajem nacrt i vizualni putokaz- u kojem smjeru treba projekt ići vizualno. Gradim temelj i pokušavam povezati sve svoje radove u jedinstvenu cjelinu. Pokazujem svrhu konceptne umjetnosti na svojem primjeru i dokazujem kako se bez čvrstih rješenja concept artista ne može odrediti vizualni identitet cjelokupnog proizvoda.