Telenovele su jedan od najpopularnijih televizijskih formata koji već desetljećima privlači milijune gledatelja pred male ekrane. Od svoga nastanka sredinom 20. stoljeća pa do danas, telenovele i sapunice kontinuirano su doživljavale negativne kritike, možda kao niti jedan drugi popularni (televizijski) žanr. Spisateljice, kritičarke, glumice, stručnjakinje za ženske žanrove, pa čak i ljudi koji ih kreiraju i rade na sapunicama, također se na neki način ograđuju od žanra, navodeći da su one namijenjene neobrazovanim ženama, mahom kućanicama, kako sam žanr degradira žene i ženska prava te ih se uspoređuje i sa ženskim časopisima kojima se na sličan način „ispire” ženski mozak. Sveučilišna profesorica i teoretičarka Maša Grdešić objašnjava da su iz perspektive „visoke kulture”, sapunice bezvrijedne, jednolične, površne, a s feminističke točke gledišta one su apolitične ili političke na pogrešan način. Naime, „visoka kultura” argumentira svoje razloge loše napisanim, psihološki neuvjerljivima te jednostavno pretjerano nametljivim tekstovima koji su namijenjeni masovnoj publici, pogotovo neobrazovanim ženama. Feministička argumentacija potječe iz pametnog manipuliranja gledateljicama, u prvom redu kućanicama, koje svoj društveni položaj predstavljaju kroz idealizirane predodžbe tradicionalne ženstvenosti vezane uz obitelj i brak. Iako se na prvi pogled ne čini da su se telenovele (i sapunice) prilagodile društvenoj evoluciji posljednjih desetljeća, pomak se vidi; ne toliko u radnji koliko u postupku razvitka ženskih likova. One nisu više prikazane plošno, nisu površne, ne ovise samo o muškarcima, imaju želju za pokretanjem svoje poslovne karijere te se ne žele stavljati u kalup tradicionalne žene koja želi samo osnovati obitelj. Kreatori (sapunica i) telenovela uspostavili su kompromis; obiteljska žena s uspješnom poslovnom karijerom.