Predmet proučavanja diplomskog rada osobno je razumijevanje koncepta posthumanizma kroz praksu autoportreta, vlastiti identitet istražen putem umjetničke prakse slikanja. Moje razumijevanje identiteta kao društvenog i afektivnog bića polazi od filozofske teorije posthumanizma i psihoanalize kao instrument introspekcije, odnosno humanističkih znanosti koje se prožimaju i proučavaju čovjeka. Polazište je istraživanja posthumanistička filozofija Rosi Braidotti koja preispituje značenje bivanja čovjekom u suvremenom svijetu i poziva na individualnu samokritičnost i promjenu perspektive jer je potrebno ponovno izgraditi značenje pojmova čovjeka i čovječnosti zbog razlike između onoga što se živi i individualnog iskustva. Nadalje, proučava se slučaj represivne spolne regulacije žena iz perioda belle epoque kao rezultata muških suprotstavljajućih želja i psihoanalitički pristup slici prema Freudu Griselde Pollock. To me dovodi do Freudova zaključka da individua napreduje kad se suoči sa sadržajem represije te nakon toga polazi likovno istraživanje ili suočavanje s vlastitim ambivalentnim svijetom, osjećajem alijenacije i otuđenja. Istražila sam ih na sedam slika od kojih su tri autoportreta i četiri koje prikazuju što figura promatra. Ovaj slikarski koncept proizašao je iz ideje da vizualizira nezadovoljstvo trenutnim stanjem, upoznavanja duha amor fati i prijelaz psihološkog praga prema novom identitetu. Moj je dojam da se ciklus prijelaza u mojoj umjetničkoj praksi ponavlja pri susretu sa svakom novom represivnom situacijom, a fragmenti i sedimentirano iskustvo sublimiraju u mediju figurativnog slikarstva. Svojevrsno spoznavanje vlastite egzistencije i slikarskog identiteta iskazalo se kao nedohvativo, a ono što je poznato jest to da ta vječna pitanja čine unutrašnji nagon za kreacijom i ponovnim stvaranjem čovječnosti u okolini počevši od vlastite.