| Abstract | Cilj je suvremene škole osposobiti svakog učenika da bude što uspješniji u životu. Postoje dvije najosnovnije podjele didaktičke strategije: Nastava usmjerena na učitelja i nastava usmjerena na učenike. Cilj nije samo stjecanje znanja, već usmjeravanje na osposobljavanje učenika da ovlada procesima učenja. Postoje strategije odgoja (egzistencija, socijalizacija, individualizacija) i strategije obrazovanja (poučavanja i učenja, doživljavanja, izražavanja, stvaranja). Nastava se dijeli na: heurističku nastavu (učenik mora postupno doći do rješenja), programiranu nastavu (problem se dijeli na osnovne elemente), egzemplarnu nastavu (ograničavanje na bitno), problemsku nastavu (nastala kao kritika na programiranu nastavu) i mentorsku nastavu (podučavanje se svodi na minimum, uz povremene konzultacije). Rukovođenje u razredu može biti: autoritarno, demokratsko i stihijsko. Svaki od navedenih stilova ima svojih prednosti i mana uključujući različitu grupnu produktivnost i zadovoljstvo obavljanjem zadataka. Vrste rukovođenja nastavom su: autoritativno, autoritarno, popustljivo i ravnodušno. Oblici rada u nastavi podrazumijevaju različite termine: oblici rada u nastavi, nastavni oblici, oblici podučavanja, nastavni način, postupci rada u nastavi i sl. Oblike nastavnog rada dijelimo na neposredne i posredne. Neposredni oblici rada su svi oni oblici rada u kojima učitelj prenosi svoja znanja, a nastava je vođena na klasičan način. Učitelj je jedini koji formira princip rada; utvrđuje ciljeve, plan rada, nastavne metode i sredstva kojima će se koristiti. Općeprihvaćena podjela oblika rada u nastavi je iduća: individualni rad, rad u paru koji usmjerava prema partnerskom učenju, rad u skupini i frontalni rad. Individualni rad podrazumijeva učenje u kojem se s učenikom radi samostalno, aktualizira se, uči kroz procese otkrivanja. Rad u paru potiče učenike na aktivno učenje, osvješćuje se važnost aktivnog rada, međusobno uvažavanje te zajedničko sudjelovanje u rješavanju zadataka. Učenici su također aktivni, međusobno se potiču na rad, kontroliraju te motiviraju. U ovakvom vidu podučavanja potiče se intenzivna komunikacija jer oba člana primorana su sudjelovati u razgovoru, razvijaju kritičko razmišljanje, suprotstavljanje (debatiranje). U aktivnom učenju nastave glazbe, kod teorijskih predmeta mogu se koristiti svi prije spomenuti oblici rada, od kojih je frontalni rad najčešći (posebno zbog manjeg broja učenika u glazbenim školama) dok se kod podučavanja instrumenta koristi individualni način rada. U tom kontekstu, o nastavniku se razmišlja isključivo kao o osobi koja poučava na koji način treba izvoditi određeno glazbeno djelo, pronaći određeno glazbeno djelo koje je adekvatno uzrastu i tehnici koje učenik posjeduje te učenika dovesti da tehnički na razini, stilski korektno i interpretativno zanimljivo izvede djelo. Takva vrsta podučavanja vezana je uz autoritaran način poučavanja koji je orijentiran prema učitelju. Takav način poučavanja „bio je osnova poučavanja tijekom cijelog devetnaestog i dvadesetog stoljeća, a nerijetko se takvi primjeri susreću i u nastavi“ (Škojo 2016: 261) instrumenta gdje je ideja poučavanja takva da učitelj služi kao model koji izvodi djelo dok je učenik taj koji oponaša njegovo sviranje. Tek se krajem dvadesetog stoljeća uvode novi principi koji vode individualizaciji. U fokus se stavljaju učenikovi interesi, preferencije i sposobnosti, ali i dalje je prisutno jednako razmišljanje kako je učitelj taj koji demonstrira, predlaže, ispravlja i komentira dok učenik sluša, opaža i oponaša. U radu s početnicima, bitno je posvetiti vremena pravilnom držanju tambure, postavi desne ruke, držanju trzalice i postavu lijeve ruke. Instrumenti koji se uče svirati na nastavi tambure su: bisernica, brač, bugarija, čelo, čelović i berde. Organizacija nastave tambure podjednako je važan aspekt u podučavanju tambure. Na početku školske godine, kada učitelj dobije konačan broj učenika s kojima će raditi (bilo individualno ili u orkestru), razgovara sa svakim djetetom pojedinačno i upoznaje ga s radom. Također, važni su elementi u radu (koji su međusobno povezani) motivacija i školsko ozračje. Uz dobru motivaciju i pozitivno školsko ozračje, sve je moguće ostvariti. |
| Abstract (english) | The goal of a modern school is to teach every student to be as successful as possible in life. There are two basic divisions of didactic strategy: teacher-centered teaching and student-centered teaching. The goal isn’t just to acquire knowledge, but to focus on enabling students to master the learning processes. There are strategies of upbringing (existence, socialization, individualization) and strategies of education (teaching and learning, experiencing, expressing, creating). The teaching process is divided into heuristic teaching (the student must gradually come to a solution), programed teaching (the problem is divided into basic elements), exemplary teaching (limiting to the essential), problem teaching (created as a critique of programed teaching) and mentoring (teaching is kept to a minimum, with occasional consultations). Classroom leadership can be authoritarian, democratic, and spontaneous. Each of these styles has its advantages and disadvantages, including different group productivity and job satisfaction. The types of teaching management are authoritative, authoritarian, lenient, and indifferent. Forms of teaching imply different terms: forms of teaching work, teaching forms, forms of teaching, teaching method, teaching procedures, etc. Forms of teaching are divided into direct and indirect. Immediate forms of work are all forms of work in which the teacher transfers his knowledge, and the teaching process is conducted in the classical way. The teacher is the only one who forms the principle of work; determines the goals, work plan, teaching methods and means to be used. The generally accepted division of forms of work in teaching is as follows: individual work, work in pairs that directs towards partner learning, group work, and frontal work. Individual work implies learning in which the student works independently, is updated, and learns through discovery processes. Working in pairs encourages students to actively learn, raises awareness of the importance of active work, mutual respect, and joint participation in solving tasks. Students are also active; they encourage each other to work; they control and motivate. In this type of teaching, intensive communication is encouraged because both members are forced to participate in the conversation, thus developing critical thinking, opposition (debate). In active learning of music teaching, all previously mentioned forms of work can be used in theoretical subjects, of which frontal work is the most common (especially due to the smaller number of students in music schools) while in teaching of an instrument the individual way of working is used. In this context, the teacher is thought of as a person who teaches how to perform a particular piece of music, who finds a particular piece of music that’s appropriate to the age and technique that the student possesses and leads the student to perform technically, stylistically correct, and interpretively interesting. This type of teaching is related to an authoritarian, teacher-oriented way of teaching. Such way of teaching “was the basis of teaching throughout the nineteenth and twentieth centuries, and often such examples are found in teaching” (Škojo 2016: 261) of playing an instrument where the idea of teaching is such that the teacher serves as a model performing the work while the student imitates his playing. It wasn’t until the end of the twentieth century that new principles were introduced that led to individualization. The focus is on the student's interests, preferences, and abilities, but there’s still the same thinking that the teacher is the one who demonstrates, suggests, corrects, and comments while the student listens, observes, and imitates. When working with beginners, it’s important to dedicate time to proper posture of the tambourine, posture of the right hand, proper grip of the pick, and posture of the left hand. The instruments that are learned to play in tambura classes are: bisernica, brač, bulgaria, cello, čelović and berde. The organization of teaching is an equally important aspect of tambura teaching. At the beginning of the school year, when the teacher gets the final number of students to work with (either individually or in an orchestra), he talks to each child individually and introduces him to the work process. Motivation and school atmosphere (which are interconnected) are equally as important. With good motivation and a positive school atmosphere, anything is possible. |
