Quentin Tarantino uspio je od radnika u videoteci postati jedan od najuspješnijih redatelja današnjice. Većina njegovih filmova dobili su status kultnih, a zarada svakog filma bila je i više nego uspješna. S ocjenom od 92% na platformi Rotten Tomatoes Tarantino je smatran šestim po redu najboljim redateljem, smještenim između Martina Scorsesea i Ingmara Bergmana. Tarantinoesque je pojam koji se koristi za specifičan stil Tarantinovih filmova čije karakteristike se pojavljuju u svakome filmu. Žene su glavne uloge u većini njegovih filmova , nelinearan stil naracije daje posebnu dubinu priči, dijalog između likova detaljan je i prirodan, a nasilje je najvažniji element svakog Tarantinova filma. Osim nasilja, glazba daje vrlo važnu ulogu praćenja scena, a plesovi u Tarantinovim filmovima staraju se kultnim scenama. Proučavajući feminističke filmske teorije, Tarantino prolazi Bechdel test u većini svojih filmova. Stereotipna podjela ženskih likova u holivudskim filmovima po Molly Haskell također se pojavljuje u Tarantinovim filmovima, ali ne u pretjeranoj mjeri. Tarantino se odmiče od stereotipiziranog prikaza žene kao pasivnog lika i daje joj važnost i moć da vodi cijelu radnju i bude naslovni lik. Muški pogled je prisutan, ako ne aktivno, onda subliminalno kroz seksuliziranja i fetiše. Lik Beatrix Kiddo iz filmova Kill Bill smatrana je jednom od najboljih feminističkih uloga ikada. Postoji nježna strana nje, majčinstvo, ali također gruba strana, nasilje i osveta. Otporni na smrt podijeljen je u dva dijela gdje prvi dio prikazuje stereotipne dame u nevolji, a drugi dio femme fatale. Daisy Domergue iz filma Mrska osmorka lik je koji najbolje prikazuje dualnost feminističkog stava Quentina Tarantina. Nije seksualizirana, najvažnija je za radnju, ali vođena je muškarcima i da nema muškaraca oko nje, nje također ne bi bilo. Broomhilda von Schaft jedini je lik u Tarantinovoj karijeri za koju se može reći da je tipičan lik, a to je dama u nevolji. Ta tipologija se može opravdati gledamo li da je Odbjegli Django film koji prikazuje povijesne scene. Sveukupno gledajući, Tarantinove žene imaju svoj identitet. Svaka od njih funkcionira kao individua. Karakteristika koja prati sve njih jeste njihova snaga, prvenstveno mentalna, pa tek onda fizička. Mogu se nositi s muškarcima u tipično, povijesno gledajući, muškim filmskim žanrovima. Ekvivalentne su im u nasilju i razmišljanju. Ali također im nedostaje određene humane strane koju Tarantino ne pokazuje u svojim filmovima. Upitno je je li to radi jer su njegovi filmovi inače tipično muški žanrovski filmovi te se onda ženski likovi tako bolje uklapaju, ili to jednostavno odbija raditi. Tarantino više daje dojam filmaša feminista nego nefeminista. Problemi koji se ne mogu ne uzeti u obzir su motivacije njegovih ženskih likova. Većina je vođena osjećajem prema muškarcu, bila to mržnja, osveta ili ljubav. Tarantino se odmaknuo od tipičnog tradicionalnog holivudskog prikaza ženskog lika kao jednodimenzionalne ljepotice u pozadini. Semiotički gledano znak žena u Tarantinovom filmu nije ne-muškarac, nego je vlastita potpuna osoba. Tarantino je doprinio portretiranju žena na filmu, ali trenutno postoje redatelji koji puno bolje prikazuju realnu ženu, a to su većinom ženske redateljice koje se zapravo mogu poistovjetiti s određenim problemima o kojima je naglasak u filmovima.