| Abstract | Druga koža, treće žene inkluzivna je intermedijalna predstava koje sam su-autorica i jedna od izvođačica. Radi se o predstavi za ženski ansambl, sačinjen od pet izvođačica potpuno različitih korporealiteta, performativnosti, umjetničkih i životnih iskustava. Rezultat je mojeg istraživanja plesne i fizičke izvedbe kao emancipatorske prakse koje me je dovelo do inkluzivnog pristupa s posebnim fokusom na rad s osobama s invaliditetom (OSI) i neuro-različitim osobama. U ovom eseju krećem od britanskog pristupa plesnoj umjetnosti kao široko primjenjivoj edukacijskoj i društveno-osnažujućoj praksi, prateći vlastito formativno iskustvo dodiplomskog školovanja u Engleskoj. Društvena i umjetnička višeslojnost ulaska osoba s invaliditetom na kazališnu scenu zahtjeva razumijevanje povijesti invaliditeta i reprezentacije osoba ne-standardnih psiho-fizičkih mogućnosti u umjetnosti, tako se u središnjem dijelu teksta dotičem te teme. Tek je 20. st., svojim političkim i postmodernim prevratima sagledalo invaliditet kao višeslojnu sociokulturalnu konstrukciju i otvorilo prostor za OSI kao samoodređujuće umjetnike. U plesu se 1980-ih pojavljuje nekoliko projekata poput američke DanceAbility metode i britanske skupine Candoco, koji otvaraju profesionalno polje izvedbe široko diverzificiranim izvođačkim tijelima. Rad na predstavi Druga koža, treće žene uključuje razne koreografske i izvođačke metode inkluzije koje razrađujem u drugom dijelu eseja. Svaku izvedbu ove predstave doživljavam kao preuzimanje scenskog prostora iz pozicije ne-normativnog ženskog izvođačkog tijela kao osviještene „drugosti“, a kojom, u suradnji s kolegicama oslovljavam ne samo kazališni kontekst suprotstavljajući se uobičajenim konvencijama, nego i recentni socio-kulturalno-politički trenutak u Hrvatskoj. |
| Abstract (english) | Second Skin, Third Ladies is an inclusive, intermedia performance piece of which I am co-author and one of the performers. Its female ensemble consists of five performers of completely different corporealities, performative qualities, artistic and life experiences. It's the result of my research in dance and physical performance as an emancipatory practice, which led me to an inclusive approach with a special focus on work with people with disabilities (PWD) and neurodivergent persons. In this essay I start with the British approach to dance art as a broadly applicable educational and societally-strengthening practice, following my own formative experience of dance education in England. The societal and artistic multiplicity of people with disabilities entering the theatrical stage requires an understanding of the history of disability and representation of persons with non-standard physical and psychological abilities in art, thus I touch upon this topic in the central part of the text. It took the 20th century, with its political and postmodern upheaval, to look at disability as a multifaceted sociocultural construction and open the space for PWD as self-identified artists. In dance, a couple of projects appear in the 1980's, such as the American DanceAbility method and the British dance company Candoco, opening the professional field of performance to widely diversified performing bodies. Different choreographic and performing methods of inclusion were used while working on Second Skin, Third Ladies, which I elaborate in the second part of the essay. I perceive each performance of this piece as a co-opt of the stage space, action taken from a position of a non-normative, female, performing body as the enlightened „Other“, with which, in collaboration with colleagues, I address not just the theatrical context, opposing its customary conventions, but also the current social, cultural and political situation in Croatia. |
